Zašto se na Balkanu još ćuti o mentalnom zdravlju: Između stigme, tradicije i straha od osude

Foto:Pexels

Dok je traženje psihološke pomoći u većem dijelu bivše Jugoslavije i dalje praćeno predrasudama, Slovenija pokazuje drugačiji pristup zahvaljujući većoj otvorenosti, razvijenijem sistemu podrške i promjeni društvene svijesti

Mentalno zdravlje i psihijatrijsko liječenje i dalje su u velikoj mjeri tabu tema u većem dijelu prostora bivše Jugoslavije (Bosna i Hercegovina, Srbija, Hrvatska, Crna Gora, Sjeverna Makedonija i Kosovo), iako se situacija posljednjih godina postepeno mijenja. Slovenija se često izdvaja po otvorenijem odnosu prema ovoj temi, ali ni tamo stigma nije u potpunosti nestala.

Razlozi za takve razlike su istorijski, kulturni, društveni i ekonomski.

1. Naslijeđe tradicionalnog društva

Na Balkanu je dugo dominirala kultura u kojoj se od čovjeka očekivalo da bude “jak”, da trpi i ne pokazuje slabost. Posebno je kod muškaraca bilo uvriježeno mišljenje da je traženje psihološke pomoći znak slabosti.

Često se mogu čuti izjave poput:

• “Saberi se.”
• “Nije to ništa.”
• “Samo se više potrudi.”
• “Ne idi psihijatru, proglasiće te ludim.”

Takvi stavovi obeshrabruju ljude da na vrijeme potraže pomoć.

2. Ratovi i kolektivne traume

Ratovi devedesetih ostavili su duboke psihološke posljedice na milione ljudi.

Mnogi su razvili:

• posttraumatski stresni poremećaj (PTSP),
• depresiju,
• anksiozne poremećaje,
• bolesti zavisnosti.

Međutim, zbog kulture ćutanja i potrebe da se nastavi sa životom, psihološke posljedice često nisu liječene.

3. Stigma oko psihijatrije

U mnogim sredinama riječ “psihijatar” i dalje nosi negativnu konotaciju.

Postoji strah da će osoba:

• biti ismijavana,
• imati problema pri zapošljavanju,
• biti proglašena “ludom”,
• izgubiti ugled u porodici ili zajednici.

To dovodi do toga da ljudi pomoć traže tek kada simptomi postanu veoma ozbiljni.

4. Nedovoljno ulaganje u mentalno zdravlje

U većem dijelu regiona postoji:

• manjak psihijatara i psihologa,
• duge liste čekanja,
• nedovoljno razvijena mreža psihološke podrške,
• mali broj preventivnih programa.

Mentalno zdravlje često nije među prioritetima zdravstvenih sistema.

5. Uloga porodice

Porodica često pokušava probleme riješiti “unutar četiri zida”.

Umjesto stručne pomoći mogu se čuti savjeti poput:

• “Proći će.”
• “Nemoj pričati drugima.”
• “Šta će selo reći?”

Takav pristup može odložiti liječenje.

Zašto se Slovenija često izdvaja?

Slovenija ima nekoliko prednosti:

• ranije je razvila modernu psihijatrijsku i psihološku zaštitu;
• ulaže više sredstava u javno zdravstvo po stanovniku nego većina drugih država nastalih raspadom Jugoslavije;
• u školama i radnim organizacijama više se govori o mentalnom zdravlju;
• javne kampanje i mediji češće promovišu važnost traženja stručne pomoći;
• psihoterapija je društveno prihvaćenija nego u većem dijelu regiona.

Uz to, Slovenija je ranije usvojila neke zapadnoevropske modele zaštite mentalnog zdravlja i razvila više usluga u lokalnoj zajednici.

Da li se stanje mijenja?

Da. Posljednjih desetak godina primjetan je napredak u cijelom regionu.

Na promjenu utiču:

• društvene mreže i javne ličnosti koje otvoreno govore o depresiji i anksioznosti;
• veća dostupnost psihoterapije, uključujući i online savjetovanje;
• sve više edukacija o mentalnom zdravlju u školama i na radnim mjestima;
• iskustva iz pandemije COVID-19, koja su povećala svijest o važnosti psihološke podrške.

Ipak, stigma je i dalje prisutna, naročito u manjim sredinama i među starijim generacijama.

Zaključak

Mentalno zdravlje nije tabu zbog jednog jedinog razloga, već zbog kombinacije istorijskog nasljeđa, tradicionalnih društvenih normi, ratnih trauma, nedovoljnog ulaganja u zdravstveni sistem i straha od društvene osude. Slovenija se često navodi kao pozitivan primjer u regionu zbog ranijeg razvoja službi za mentalno zdravlje i otvorenijeg javnog dijaloga, ali ni tamo predrasude nisu potpuno nestale. U cijelom regionu primjetan je trend postepenog smanjenja stigme, posebno među mlađim generacijama, iako je potrebno još mnogo rada kako bi traženje stručne pomoći bilo doživljeno kao odgovoran čin brige o vlastitom zdravlju, a ne kao razlog za osudu.