Foto Pexels
Da, može se smatrati da je osoba sama iako je partner fizički prisutan. Takav oblik samoće postoji, dobro je dokumentiran u psihologiji i predstavlja značajan rizik za mentalno zdravlje.
Što je usamljenost u bliskom odnosu (emocionalna usamljenost)
Usamljenost nije isključivo odsutnost ljudi, već subjektivni doživljaj nedostatka kvalitetne povezanosti. Klasična distinkcija (Weiss, 1973.) razlikuje:
- socijalnu usamljenost (nedostatak šire društvene mreže),
- emocionalnu usamljenost (nedostatak intimne, pouzdane veze s bliskom osobom).
Kada partner fizički dijeli prostor, ali zajedničko vrijeme sustavno posvećuje internetu, ekranima ili vlastitim prioritetima, nastaje upravo emocionalna usamljenost. Osoba je „sama u društvu“. Ovaj fenomen danas se često opisuje terminima phubbing (phone + snubbing – ignoriranje partnera zbog telefona) i technoference (tehnološko ometanje odnosa).
Istraživanja pokazuju da intenzivna upotreba pametnih telefona i društvenih mreža u prisutnosti partnera smanjuje doživljaj emocionalne dostupnosti, empatije i kvalitete interakcije. Partner koji gleda u ekran šalje implicitnu poruku: „Ti nisi prioritet.“ Ponavljanje takvih situacija erodira osjećaj sigurnosti u odnosu.
Postoji li takav vid samoće?
Da. U literaturi se opisuje kao:
- usamljenost unutar partnerskog odnosa (loneliness in intimate relationships),
- emocionalna odsutnost ili emotional unavailability unatoč fizičkoj prisutnosti,
- „alone together“ fenomen (Turkle, 2011. i kasnija istraživanja).
Ovo nije rijetkost. Studije pokazuju da značajan postotak ljudi u dugoročnim vezama i brakovima izvještava o osjećaju usamljenosti upravo zbog partnerove pretjerane usmjerenosti na digitalne sadržaje ili vlastite aktivnosti koje isključuju zajedničku prisutnost. Ključ nije samo količina vremena provedenog zajedno, već kvaliteta pažnje i emocionalne dostupnosti.
Koliko je štetan po mentalno zdravlje
Šteta može biti značajna i kumulativna. Relevantni učinci uključuju:
- Povećan rizik od depresije i anksioznosti Kronični osjećaj da nismo viđeni i važni aktivira isti neurobiološki sustav kao i stvarna socijalna izolacija. Osjećaj odbacivanja podiže razinu kortizola i smanjuje osjećaj sigurnosti.
- Smanjena kvalitetna zadovoljstva odnosom i intimnosti Partneri koji često doživljavaju phubbing ili technoference izvještavaju o nižoj emocionalnoj i seksualnoj intimnosti, većoj konfliktnosti i većoj vjerojatnosti da će razmatrati prekid odnosa.
- Erozija samopoštovanja i osjećaja vlastite vrijednosti Ponavljano ignoriranje može dovesti do internalizacije poruke „nisam dovoljno zanimljiv/važan“, što dugoročno narušava self-esteem.
- Povećana sklonost kompenzacijskim ponašanjima Osoba može početi i sama pretjerano koristiti internet, povlačiti se ili tražiti emocionalnu podršku izvan odnosa, što dalje produbljuje distancu.
- Učinak na fizičko zdravlje Kronična usamljenost povezana je s lošijim kvalitetom sna, povećanim upalnim markerima i većim kardiovaskularnim rizikom – učinci koji se javljaju i kod usamljenosti unutar odnosa.
Važno je naglasiti da intenzitet štete ovisi o trajanju, frekvenciji i subjektivnoj interpretaciji. Povremeno gledanje u telefon nije problematično; sustavno zanemarivanje zajedničkog vremena i emocionalne prisutnosti jest.
Zaključak
Čovjek može biti samotan iako ima nekoga pored sebe. Takav oblik emocionalne usamljenosti postoji, sve je češći u digitalnom dobu i nije bezazlen. Dugoročno narušava mentalno zdravlje, kvalitetu odnosa i osjećaj vlastite vrijednosti. Prepoznavanje problema prvi je korak. Rješenja leže u svjesnom postavljanju granica oko tehnologije, dogovaranju perioda „neometane“ prisutnosti i otvorenom razgovoru o emocionalnim potrebama – jer fizička blizina bez emocionalne dostupnosti nije dovoljna.
