Foto:Pexels
Zašto Evropi ne preti afrički scenario i kako je svet (skriveno od očiju javnosti) ipak dobio vakcinu
Служи само у информативне сврхе. Обратите се стручњаку да бисте добили медицински савет или дијагнозу.
Ebola virus predstavlja jednog od najsmrtonosnijih uzročnika bolesti modernog doba. Otkriven je 1976. godine u blizini reke Ebole u Demokratskoj Republici Kongo, a izaziva Ebola virusnu bolest (EVB) – tešku, često fatalnu hemoragijsku groznicu kod ljudi i primata.
U nastavku detaljno analiziramo sam virus, realnu opasnost za Evropu, kao i trenutni status vakcina (gde postoji jedna česta zabluda).
Šta je Ebola i kako se prenosi?
Ebola pripada porodici Filoviridae. Prirodni rezervoar virusa su voćni slepi miševi, a na ljude se najčešće prenosi kontaktom sa krvlju, sekretima ili drugim telesnim tečnostima zaraženih životinja (poput majmuna ili slepih miševa).
Među ljudima, virus se širi direktnim kontaktom:
- Preko oštećene kože ili sluzokože sa krvlju i telesnim tečnostima obolele osobe.
- Kontaktom sa predmetima (poput igala ili odeće) koji su kontaminirani ovim tečnostima.
- Tokom tradicionalnih sahrana gde ožalošćeni dolaze u direktan kontakt sa telom preminulog.
Važna napomena: Ebola se ne prenosi vazduhom (poput gripa ili COVID-19). Možete se zaraziti samo ako ste u bliskom, direktnom kontaktu sa telesnim tečnostima nekoga ko već pokazuje simptome bolesti.
Simptomi počinju naglo (groznica, umor, bolovi u mišićima, glavobolja), a brzo progrediraju u povraćanje, dijareju, osip i, u najtežim slučajevima, unutrašnje i spoljašnje krvarenje. Stopa smrtnosti je izuzetno visoka i kreće se od 25% do čak 90% u zavisnosti od epidemije i brzine pružanja medicinske nege.
Koliko su realni strahovi od zaraze u Evropi?
Strah od Ebole u Evropi je uglavnom nerealan i preuveličan, vođen senzacionalističkim medijskim naslovima tokom velikih epidemija u Africi. Šanse za izbijanje masovne epidemije na evropskom tlu su izuzetno niske iz nekoliko ključnih razloga:
- Način prenosa: Pošto se virus ne širi vazduhom, nemoguće je da se desi “tiha” i brza pandemija. Osoba je zarazna tek kada razvije teške simptome, što znači da je već previše bolesna da bi se slobodno kretala i masovno širila zarazu.
- Razvijen zdravstveni sistem: Evropske zemlje imaju stroge protokole za izolaciju, napredne laboratorije i visoke higijenske standarde u bolnicama. Čak i ako zaraženi putnik stigne u Evropu (tzv. “uvezeni slučaj”), on biva brzo izolovan, a njegovi kontakti se odmah stavljaju pod nadzor.
- Ekološki faktori: Prirodni rezervoari virusa (specifične vrste slepih miševa) ne žive u Evropi, što znači da virus ne može prirodno da opstane u evropskoj divljini.
Strah je, dakle, psihološke prirode jer bolest ima zastrašujuće simptome i visoku smrtnost, ali epidemiološki gledano, Evropa je bezbedna.
Zašto se misli da nema vakcine (i šta je istina)?
U javnosti i dalje vlada uverenje da vakcina protiv Ebole ne postoji. To je zapravo zabluda: vakcina danas postoji i uspešno se koristi.
Evropska agencija za lekove (EMA) i američka FDA su još krajem 2019. godine odobrile prvu zvaničnu vakcinu protiv Ebole pod nazivom Ervebo (proizvođač Merck). Nešto kasnije odobrena je i dvodozna vakcina kompanije Johnson & Johnson (Zabdeno/Mvabea).
Ipak, razlog zašto ljudi misle da vakcine nema i zašto se na nju čekalo decenijama leži u sledećim faktorima:
1. Ekonomski interesi i profit
Sve do velike epidemije u Zapadnoj Africi (2014–2016), Ebola je pogađala isključivo siromašna, ruralna područja Afrike. Velike farmaceutske kompanije nisu imale finansijski interes da ulažu stotine miliona dolara u razvoj vakcine za tržište koje ne može da je plati. Tek kada je epidemija postala globalna pretnja, pokrenuti su masovni međunarodni fondovi.
2. Tehničke i logističke poteškoće
Vakcina Ervebo zahteva skladištenje na ekstremno niskim temperaturama (između −60∘C i −80∘C). Distribucija takve vakcine u afričke prašume, gde nema struje ni puteva, predstavlja ogroman logistički izazov.
3. Priroda same vakcinacije
Za razliku od vakcina protiv COVID-19 ili gripa, vakcina protiv Ebole se ne daje opštoj svetskoj populaciji. Ona se koristi isključivo po metodi “prstenaste vakcinacije” (vakcinišu se samo kontakti zaražene osobe i zdravstveni radnici na terenu) tokom trajanja same epidemije u Africi. Zato prosečan čovek u Evropi ili Americi uopšte nema svest o tome da vakcina postoji.